Kanabis u Nizozemskoj: Put od “droge” do glavnog turističkog aduta

Coffee shop u nizozemskoj.

Amsterdamski coffee shopovi su oko 40 godina bili simbol progresivne politike prema kanabisu. Milijuni turista godišnje slijevali su se u ova mjesta kako bi mogli bez straha od uhićenja uživati u svojoj najdražoj biljci. No, zahvaljujući nastojanjima nove Amsterdamske gradonačelnice da turistima ograniči prodaju kanabisa te činjenici da sve više zemalja uvodi neki oblik dekriminalizacije ili legalizacije, Nizozemska ubrzano gubi ulogu predvodnika u liberalnom pristupu lakim drogama.

Ipak, iako posjet amsterdamskom coffee shopu može izgledati kao da je kanabis potpuno legalan, ali uzgoj i veleprodaja kanabisa u Nizozemskoj još uvijek se smatra kriminalnom aktivnošću. Nizozemski model legalizacije zapravo je zbunjujuće i pomalo paradoksalno rješenje, prilagođeno konkretnim pravnim i društvenim okolnostima. U stvari se ne radi o tome da je kanabis legalan, već naprosto o tome da se distributeri najčešće neće kriminalno progoniti.

Nizozemski model legalizacije kanabisa: Prednosti i mane

U nastavku teksta ukratko ćemo izložiti povijest nizozemske politike prema kanabisu od 1960-ih godina do danas te promotriti prednosti, koji su nedostatci te koje su željene i neželjene posljedice nizozemskog modela legalizacije kanabisa.

Kralingen music festival 1970. godine
Kralingen music festival 1970., Kralingen, Rotterdam. Izvor: GaHetNa (Nationaal Archief NL)

Počeci liberalne politike prema kanabisu u svijetu i Nizozemskoj

Nakon kontrakulturne revolucije 1960-tih godina, kad je konzumacija mnogih droga postala društveno prihvaćen fenomen, u SAD-u je uslijedio mandat Richarda Nixona te njegov zloglasni “Rat protiv droge“. U paketu zakona o regulaciji uporabe droga (Controlled Substances Act (CSA) iz lipnja 1971.),  kanabis se našao na popisu najopasnijih, rame uz rame sa stvarima kao što su Heroin, GHB, LSD i MDMA. Zanimljivo je da se, prema ovom dokumentu, Kokain, Metamfetamin, Opium, Fentanyl te mnoge druge puno jače i opasnije droge smatraju manje opasnim od kanabisa.

Glazbeni festivali postaju središte otpora

Koliko je Nixonova politika prema kanabisu bila vezana uz znanstvene (ili bilo kakve) činjenice a koliko uz njegov prijezir prema hipijima, to ovdje nećemo nagađati. No, dok se u SAD-u 70-ih vodio rat protiv ove “opasne” biljke, u Nizozemskoj je liberalna politika prema kanabisu učinila prve korake.

Početkom nizozemske tolerantne politike prema kanabisu smatra se Kralingen Music Festival, održan u Rotterdamu 1970. godine. Tom su prilikom tisuće mladih pušili kanabis na livadi parka Het Kralingse Bos, a brojni policajci u civilu, tada prisutni na festivalu, nisu ih u tome pokušali spriječiti.

Događaji na ovom festivalu bili su zapravo simbolični. U prvoj polovici 60-tih nizozemska je policija dosljedno i agresivno provodila represivnu politiku prema kanabisu, što se u drugoj polovici desetljeća počinje mijenjati.

Diskrecijsko pravo tužitelja: Nećemo kažnjavati zbog kanabisa

Iako tehnički kriminalno djelo, pojedinci optuženi za posjedovanje kanabisa sve su rjeđe bili zbog toga kazneno gonjeni. Ovu činjenicu omogućilo je “diskrecijsko pravo” javnih tužitelja u Nizozemskoj.

Oni su mogli, prema vlastitom nahođenju, odustati od kriminalnih optužbi ukoliko smatraju da je to od općeg interesa. I danas je još uvijek na lokalnim vlastima da odluče hoće li coffee shopovi ili prostitucija biti legalni na njihovom području.

Nacionalna dekriminalizacija kanabisa 1976.

Ipak, Nizozemska je tek 1976. formalno legalizirala kanabis, no od kraja 60-tih u većim se gradovima mogao slobodno posjedovati bez straha od progona. Vlasti su smatrale kako kanabis nije ništa opasniji od alkohola ili kave, a prohibicija bi naprosto stvorila plodno tlo za rast crnog tržišta i organiziranog kriminala. Pozicija Nizozemske vlasti pritom nije bila “za kanabis”, već su naprosto razmišljali pragmatično. Smatralo se da će se aktivnosti poput prostitucije i konzumacije droge moći lakše i učinkovitije regulirati (i oporezovati) ako ostanu na površini, umjesto da se povuku duboko u “podzemlje”.

Hipiji u Nizozemskoj
Unsplash

Represija nad kanabisom stvara više problema nego što rješava

Već je 1971. godine izvještaj tzv. Hulsmann komisije zaključio kako će represija uporabe kanabisa stvoriti više problema nego što će ih riješiti. Slijedeće godine još je jedna komisija opisala kanabis kao “relativno benignu drogu” te preporučila da se maloprodaja kanabisa dekriminalizira.

U jezgri oba ova izvještaja nalazilo se uvjerenje da policijski progon korisnika kanabisa neće smanjiti njihov broj, no stvorit će nit financijskih, logističkih i pravnih poteškoća, kako za uhvaćene pojedince, tako i za društvo u cjelini.

Iako su izvještaji utrli put za potpunu legalizaciju, te iako je za to postojala politička volja, međunarodni pritisci iz više su ju razloga onemogućili. Tadašnja Nizozemska vlada nije se htjela zamjeriti svojim međunarodnim partnerima te se iz tog razloga odlučila za drugu najbolju opciju – dekriminalizaciju.

Dekriminalizacija kao privremeno rješenje

1976. godine donesen je zakon kojim je dekriminalizirano posjedovanje do 30 grama kanabisa. Iako nije formalno dekriminalizirana prodaja, lokalnim vlastima ostavljeno je da odluče hoće li kazneno goniti prodavače kanabisa, uz preporuku da to ne učine.

Time je pravilo o 30 grama također protegnuto na tzv. “kućne dilere”, koji su u 60-tima i 70-tima prodavali kanabis posjetiteljima klubova.

No, točna pravila ove liberalne politike prema kanabisu u 70-tima nisu još bila sasvim jasna. Iako su korisnici i dileri u klubovima mogli u miru uživati u kanabisu, policija je redovito vršila racije te su mnogi vlasnici dobili novčane i (kraće) zatvorske kazne.

1980-te: Godine nastanka popularnih coffee shopova i prvih strainova

1980-te godine nizozemsko Ministarstvo pravosuđa objavilo je smjernice za javne tužitelje, u kojima se navodi da se prodavače kanabisa treba goniti samo ako djelatnost obavljaju javno ili “na provokativan način”. Smjernice su također preporučale decentralizirani pristup, što je dovelo do različitih razina tolerancije u ruralnim sredinama i u većim gradovima.

No, poruka prodavačima kanabisa bila je jasna: ako ne prave probleme, neće problema ni imati.

Važno je imati na umu kako prodaja kanabisa tada nije bila legalna, već je naprosto ostavljeno na odluku lokalnim vlastima hoće li restrikcije provoditi ili neće. Ovo je, kako smo ranije napomenuli, općenito bio pragmatičan nizozemski pristup prema kriminalnim aktivnostima.

Nagli rast kanabis industrije u Amsterdamu

Zanimljivo je da su tada osnovane prve banke sjemena (eng. seedbank) te su posljedično nastali danas najpopularniji strainovi poput Blueberry-a i Durban Poison-a.

Legendarne sorte Blueberry, Think Different Auto i Durban Poison: Najbolje od Dutch Passion-a 

U 80-tima se prodaja kanabisa počela tolerirati i u manjim kanabis-kafićima, koji su uskoro postali poznati kao coffee shopovi. Ova mjesta sve do 2000-tih godina nisu smjela otvoreno reklamirati kanabis niti ga imati ne meniju, već je potencijalni kupac morao izričito pitati za kanabis. Ipak, od nekoliko desetaka takvih mjesta 1980. godine, do 1990. godine bilo ih je preko tisuću.

Kanal u amsterdamu i bicikli
Unsplash

Amsterdam je u 60-tima i 70-tima bio centar hipijevske kontrakulture, svojevrsna Europska verzija San Francisca. Iz tog razloga ne čudi da se oko trećina nizozemskih coffee shopova u 80-tima nalazila upravo u Amsterdamu, koji postaje simbol liberalne politike nizozemskog društva.

Donekle je logično da je liberalna politika prema kanabisu dovela do eksplozije uvoza i veleprodaje, što se tada, kao i danas, smatralo ilegalnim. No, iako su neki pojedinci zaradili milijune na ilegalnom uvozu i prodaji kanabisa, ništa slično organiziranom kriminalu u stilu meksičkih kartela nije se razvilo. Kriminalne organizacije ponekad doista jesu kupovale coffee shopove, no velika većina ovih mjesta bila su nezavisni obrti u vlasništvu lokalaca.

Širenje kulture coffee shopova u 1990-tima: Nastanak današnjeg modela

Coffee shopovi u Nizozemskoj mogu dobiti dozvolu za prodaju kanabisa ukoliko slijede određena stroga pravila:

  • nema narušavanja javnog reda i mira,
  • nema alkohola,
  • nema drugih droga,
  • nema maloljetnika,
  • najviše 500 grama kanabisa može se nalaziti u zalihi
  • najviše 5 grama dnevno smije se prodati jednom klijentu.

Pokušaj potpune legalizacije kanabisa 1995.

No, iako je prodaja kanabisa dopuštena u coffee shopovima, uzgoj i veleprodaja kanabisa ostala je ilegalna. Drugim riječima, iako smiju legalno prodavati kanabis, tehnički ga ne mogu legalno nabaviti, niti se on može legalno proizvoditi.

Ova paradoksalna situacija, zajedno sa skandalom koji je izbio ranih 1990-tih, kada se saznalo da policijski službenici osobno dostavljaju drogu (uglavnom kanabis) za potrebe kriminalnih organizacija, dovela je do inicijative da se kanabis potpuno legalizira.

Vlada koja je preuzela dužnost 1995. godine pripremila je zakonske odredbe za potpunu legalizaciju, no one nikada nisu stupile na snagu. Ponovo je zbog međunarodnih pritisaka Nizozemska morala odustati od potpune legalizacije kanabisa te se opredijeliti za umjereniju opciju.

Coffee shopovi postaju jedino mjesto gdje se može kupiti kanabis

Vladin dokument iz iste godine, naslovljen Kontinuitet i promjena (eng. Continuity and Change), donio je nove smjernice za regulaciju (ilegalne) veleprodaje kanabisa. Smjernice sugeriraju tužiocima da ne progone male, neprofesionalne uzgajivače koji posjeduju do 5 biljaka kanabisa.

Ideja koja je ležala u pozadini ovih smjernica bilo je da se stane na kraj velikim švercerima i organiziranom kriminalu te se prednost da malim, lokalnim proizvođačima. Ove nove smjernice također su dovele do konsolidacije coffee shopova, koji su sada postali jedina mjesta gdje se kanabis može legalno kupiti.

21. stoljeće: Kraj kanabis turizma u Nizozemskoj?

Nakon 2000. godine, ton javne diskusija o kanabisu u Nizozemskoj počinje se mijenjati, prvenstveno zahvaljujući konzervativnim vladama između 2002. i 2010. godine. Kako se čini, još-uvijek-tehnički-ilegalan status uzgajivača kanabisa ponovo je doveo do širenja organiziranog kriminala. Ovaj put u igri nisu bili međunarodni šverceri, već su lokalne bande organizirale uzgajivačnice po stanovima diljem Nizozemske.

Nova represija: Pokušaj zabrane prodaje kanabisa turistima

Lokalne su se vlasti otvoreno usprotivile represiji, tvrdeći kako vlada “rješava problem koji ne postoji, dok istovremeno zanemaruje postojeće probleme”. No, policijska ofenziva protiv uzgajivača kanabisa postrožila se od 2006. te ponovo od 2010. godine. U suradnji sa lokalnim tužiteljima, stanodavcima, energetskim kompanijama i osiguranjima, policija je sve češće i uspješnije pronalazila ilegalne uzgajivače kanabisa te zatvarala njihove pogone.

Zanimljivo je da su se u traženju prijestupnika služili nizom metoda, uključujući dojave stanodavaca i susjeda, elektroničke “snifere” te termalne kamere montirane na kombije i helikoptere. S obzirom da UV lampe troše dosta struje, distributeri struje bi policiji prijavljivali stanove kod kojih je potrošnja struje naglo porasla.

2012. godine donesen je prijedlog zakona kojim bi se dodala dva nova uvjeta (uz ostale koje smo već spomenuli). Kao prvo, predložen je sustav članskih iskaznica. Ovo znači da bi coffee shopovi bili pretvoreni u svojevrsne “klubove” kojima bi pristup imali samo članovi “kluba”. Kao drugo, članovima bi mogle postati samo osobe s prebivalištem u Nizozemskoj.

Ova nova regulativa značila bi kraj kanabis-turizma u Nizozemskoj.

Lokalne vlasti su se ipak odlučile za slobodan kanabis

No, iako se u nekim južnim pograničnim pokrajinama kanabis danas smije prodavati samo osobama s prebivalištem u Nizozemskoj, model članstva nikad nije primijenjen. Također, pošto je lokalnim vlastima ostavljeno na izbor hoće li prodavati kanabis turistima, većina države odlučila je da hoće.

Time je plan zabrane prodaje kanabisa turistima na nacionalnoj razini napokon, a mnogima i na sreću, napušten.

Djevojka puši bong na fotelji
Unsplash

Budućnost Amsterdama kao kanabis hot-spota u pitanju?

Prema Guardianu, u sklopu širokih planova lokalne vlasti s ciljem smanjenja broja “kanabis turista”, možda će se svima koji nemaju nizozemsko državljanstvo zabraniti ulazak u amsterdamske coffee shopove.

Potpomognuta policijom i tužiteljima, gradonačelnica Femke Halsema podnijela je zakonske prijedloge kojima se samo nizozemcima omogućuje ulazak u 166 coffee shopova. Predviđa se da će zakon stupiti na snagu tijekom sljedeće godine.

Vladino istraživanje pokazalo je da 58% stranih turista koji posjećuju Amsterdam dolaze uglavnom radi konzumiranja kanabisa, dok je drugo istraživanje pokazalo da bi u slučaju provedbe ovog zakona nestalo više od 70 coffee shopova.

Što možemo naučiti od nizozemskog modela legalizacije?

Paradoks nizozemskog tržišta kanabisom upravo je fascinantan. Dok je s maloprodajne strane sve potpuno legalno (uz određena pravila), svaki aspekt veleprodajne strane tržišta kanabisom potpuno je ilegalan, uključujući proizvodnju, transport, skladištenje i posjedovanje većih količina.

Iako se lokalne vlasti u Nizozemskoj velikom većinom zalažu za legalizaciju veleprodajne strane tržišta kanabisom, nacionalne vlade tokom zadnjih 15 godina odbile su uzeti u obzir mogućnost legalizacije ili regulacije uzgoja i veleprodaje.

Nadalje, opskrba od strane malih uzgajivača (koji posjeduju do 5 biljaka) nikako nije bila dovoljna da zadovolji potrebe coffee shopova i sve većeg broja turista koji su se u njih slijevali. Stoga su dio praznine popunili veći (kriminalni) uzgajivači i šverceri.

Coffee shop u svakom trenutku drži maksimalno 500 grama kanabisa

Još jedan fascinantan paradoks vezan je uz količinu kanabisa koju coffee shop može imati u zalihi. Kako ta količina iznosi samo 500 grama, većina se mora opskrbljivati nekoliko puta dnevno. Dostavljači pritom preuzimaju rizik od uhićenja, kao i rizik da putem budu opljačkani.

Također, dostavljači moraju od nekuda donositi kanabis, a ta zaliha logično mora biti veća od 500 grama, što je tehnički ilegalno.

U određenom smislu bismo mogli tvrditi da je restrikcija proizvodnje kanabisa postala kriminogena, pošto je gotovo potpuno nemoguće nabavljati dovoljne količine robe od malih, neprofesionalnih, toleriranih uzgajivača. Pojedinci koji se odlučuju za poslove visokog rizika, kao što su šverc i uzgoj ilegalnih supstanci, u pravilu se ne boje oružja i nasilja.

Stoga se tržišni konflikti, koji bi se inače rješavali pravnim putem, ovdje rješavaju nizom ilegalnih i nasilnih metoda. Tako su neki vlasnici komentirali da, s obzirom na nedostatak malih proizvođača, kanabis moraju nabavljati od ljudi s kojima radije uopće ne bi imali posla.

Iako nije savršeno, kriminal je manji

No, ova pomalo suluda pravna situacija dakako ima i pozitivne strane. Osim izdašnih prihoda od kanabis-turizma, najviše su u svemu ovome profitirali korisnici, koji sada mogu bez straha od progona kupovati i konzumirati kanabis. U tom je smislu, usprkos rastu broja ilegalnih uzgajivača, ova politika djelovala na smanjenje kriminala.

Napokon, možda najzanimljivija lekcija koju smo naučili na nizozemskom modelu je da laka dostupnost kanabisa nije dovela do znatnog povećanja broja korisnika!

Također, neprekidno opadanje broja korisnika heroina još od početka 1970-tih ozbiljno je dovelo u pitanje teoriju da je kanabis “gateway drug” – početna točka s koje korisnici prelaze na teže i opasnije droge.

Tolerantnost i pragmatičnost rješenje za legalno tržište kanabisom?

“Diskrecijsko pravo” javnih tužitelja te decentraliziranost izvršne vlasti u Nizozemskoj oblikovali su nizozemski model legalizacije kanabisa. Kao što smo vidjeli, pravni status kanabisa u Nizozemskoj je zapravo posljedica društvenog dogovora na lokalnoj razini, umjesto nacionalne politike određene strogo definiranim zakonskim aktima.

Radi se, dakle, o pragmatičnom rješenju prilagođenom jednom konkretnom pravnom i društvenom okviru, koje je u većini država teško primjenjivo ili potpuno neprimjenjivo. K tome, nedosljednost i paradoksalnost modela zapravo ga i ne čini posebno dobrim niti poželjnim rješenjem.

No, u razdoblju dok je većina zapada na kanabis gledala kao na jednosmjernu kartu do pakla, Nizozemska je tolerantnost i pragmatičnost predstavljala svjetionik razumnog pristupa društvenim “problemima”. Iako ona danas ubrzano gubi mjesto predvodnika liberalnih politika na zapadu, 40-godišnje naslijeđe tolerancije prema kanabisu još dugo će ostati simbol svijeta u kakvome bi sve više i više ljudi željelo živjeti.

Postavi prvi komentar na ovu objavu

Ostavi komentar

Email adresa neće biti objavljena.


*